Neki daleki snovi

Sanjati je lako, živjeti je teže.

24.03.2017.

Sjena

Sjene su plesale po zidovima u nekom cudnom ritmu. Vjetar i kisa lupali su po mojim prozorima, ali ovoga puta tamo je bila i ona. Mogao sam je osjetiti, mogao sam namirisati njeno prisutstvo, tu, u ovoj sobi sjecanja. Nju bi prepoznao uvijek, samo sto je ovoga puta bila bez osmijeha, a njeno tijelo je bilo tamno. Tek tako, u trenu, postala je jos jedna od njih. Postala je moja bezimena sjena koja me proganjala u kasne sate, tu po ovim hladnim zidovima, tu u sobi sjecanja. Promatrao sam njenu sjenu dugo, tako dugo da sam se vec priviknuo na tu tamnu sjenku njenoga oblika, ali bol je ostajala ista. Ona dobro poznata bol gubitka, ona bol saznanja da ona vise nije tu, da ce ostati samo na zidovima, da je sada samo tamna i hladna sjena mojih sjecanja. Boljelo je. Vraski je boljelo. Ali volio sam tu bol, jer zbog nje, ona je i dalje bila stvarna, bila je sjena bez lica i imena, ali i dalje je postojala, tu u ovoj beskrajnoj sobi sjecanja.

28.01.2017.

Rupa puna nicega

Poput hladnoce, uvukla se u zidove, tanke, blijede, popucale. Dosla je polako, gotovo neprimjetno, ali ipak se mogla osjetiti. Tako je to uvijek sa hladnocom, ona se postepeno pojacava, jezi ti kozu, a sto si duze na njoj, to ti ona postaje normalnija pojava. Tako je i ona dosla ovaj put, bas onako kako dolazi i hladnoca. Donjela je samo crnu rupu punu nicega i jednu, sasvim malu, dozu neizvjesnosti, ostavljajuci te bezimene sjene da plesu po zidovima, tankim, blijedim, popucalim.

28.12.2016.

Cudoviste

Sire se poput otrova ta cudna ljudska ocekivanja. Sakrije se covjek unutar svojih zidova, tamo gdje je tama sjene pravila. A sjene ko sjene, ostaju bez lica, tamnih pogleda. Ne bjezi u svoje zidove, tamo je pravo cudoviste. Ono koje ne spava ispod kreveta, vec ono koje zivi u tebi.

02.11.2016.

Tisina.

Puno puta nasla sam se u situaciji kada sve preispitujem, u situaciji kada preispitujem samu sebe. Oduvijek sam bila osoba koja previse razmislja o svemu, a previse razmisljanja nikada nije dobro. Ono je uvjek popraceno sa bezbroj pitanja, sa bezbroj osjecaja koji se probude u tebi. I onda vremenom dobijes tu zbrku u glavi, dobijes tu oluju osjecaja. A oluja kao oluja, uvijek uzbrka more, podigne valove i odjednom si na otvorenom moru, daleko od pucine. Utapas se u tom oceanu, ali naucis kako zadrzati dah, kako da te oluja ne ubije, iako te iznova i iznova dokrajci. Ali nama je u naravi da zivimo pa nekako vucemo kraj sa krajem, tek toliko da budemo tu iako smo vise kao duh necega sto je nekada bilo prisutno. Postanes prikaza, a ono sto si bio nestaje. Ostaju samo djelici tebe razbacani po tom oceanu, na svim stranama, nemoguci da se ponovno sastave u jedno. I na kraju nije da ne osjecas nista, samo osjecas previse toga pa to nekako uspijes potisnuti. I onda se javi ona hladnoca iz nutra, a sjene plesu na zidu. Sjene bez glasa i lica, vrebaju te. No onda ih prihvatis, uhvatis ih za ruku i pleses sa njima, u mraku. A praznina ti dode kao utjeha, jer zivi covijek se navikne na sve, pa se navikne i na ono sto je oko njega. I ne, ti nisi bezosjecajan, ti samo ne mozes osjecati toliko toga odjednom, pa se iskljucis na neko vrijeme i uzivas u samoci. Uzivas u tisini noci i promatras tu tamu koja te okruzuje. Promatras je, ali tama vise nije neprijatelj, a valovi te nose, a ti ne maris kamo. Opustis se i vise nisi ispod vode, ti si na povrsini, a ono sto stvarno jesi ostaje zakopano negdje duboko. Vrisak se prigusi u vjetru, i ti si tu. Prazan si, ali si dobro. Jer dobar je osjecaj na tren ne osjecati nista, dobar je osjecaj kada misli utihnu. Sve ti je ravno do neba. Uzivas u toj tisini, nadas se da ce potrajati. Ne, ti nisi bezosjecajan. Ti samo znas kako je osjecati sve od jednom.

28.10.2016.

Praznina

Htjela sam zapaliti cigaretu. Odjednom sam imala tu potrebu da dim ispuni moja pluca, da osjetim neto u sebi, bilo sto, makar taj otrov koji se siri mojim tijelo. I onda sam je zapalila, u sobi, na prozoru. I nisam mogla a da ne osjetim taj osjecaj praznine iznutra. Pa sam samo stajala na prozoru promatrajuci taj mrkli mrak. Jedini zvuk bio je zvuk vjetra. Ovdje uvijek puse, ali ovoga puta mogla sam cuti taj sum bolje nego ikada prije. Jer ulice su bile tihe, prazne, i moj um bio je prazan. Tisina. Samo tisina i zvuk vjetra. Samo sam promatrala drvece u blizini, promatrala sam obrise grana koje su se nadzirale u mraku. Negdje daleko kroz grane se probijala svjetlost ulicne lampe. Promatrala sam i nju. Bez nekog posebnog razloga zapravo. Samo sam stajala na mjestu. I nisam se mogla pomaknuti. Ta praznina me tjerala da se osjecam cudno, ali nisam joj zamjerala. Ni najmanje zapravo. Bila sam zahvalna na njoj. Jer nakon puno vremena bilo je olaksanje ne osjecati nista, bilo je olaksanje iskljuciti misli na trenutak. Samo sam promatrala mrak, tu tamu i slusala sam vjetar. I ima nesto u tom mraku sto me privlaci, ima nesto u tim granama koje su bile kao siluete, koje su plesale poput sjena. Bilo je nesto u njima sto me tjeralo da zelim pobjeci. U tom mraku sve se cinilo jednostavnije, medu tim granama i drvecu. Kao da bi mi to pruzilo neku utjehu, kada bih samo stajala na pragu sume i slusala vjetar, promatrala kako njise grane, bilo je necega u tome sto me tjeralo da odem. A cigareta kao cigareta, izgorila je pretvarajuci se u pepeo, u dim. A na kraju ostaje samo filter, ostaje samo srz necega. Tako je i sa ljudima. Izgorimo vremenom i ostane samo ljuska. Ostane ono sto stvarno jesmo. I nastavila sam gledati kroz prozor jos neko vrijeme. Samo sam stajala tamo, praznija nego ikada prije.

22.10.2016.

Kakva je to ljubav?

Svi vam uvijek govore kako je ljubav prekrasna, kako kada nekoga volite osjecate se uzviseno, prekrasno, u sedmom ste nebu. Ali ljubav je zapravo puno vise od toga. Dajete sebe, zrtvujete sebe za nekoga, tolerirate ga, postujete, vjerujete... Puno je toga u ljubavi, puno truda od obje osobe. Ili bi barem tako trebalo biti, ne znam. Svatko ima neku svoju sliku o tome, neku zamisljeni sliku u glavi i neke svoje principe. Ali ljubav je puno vise od sedmog neba. Ponekad je ona utapanje, ponekad je samo hladna voda koja vas gusi iznov i iznova, u oluji. A onda oluja prode i valovi se smire. Ali sto ako na kraju volimo nekoga, ali iz nekog razloga ne mozemo biti sa njim? Sto ako nekoga volite toliko bezuvjetno da ne mozete bez njega, ali ne mozete ni sa njim? Sto covijek radi kada voli, kada je voljen, a osjeca se koda da se gusi? Gusim se od svih tih osjecaja, od sve te zbrke u glavi. A zivot prolazi i vrijeme odmice. Svakim danom si sve stariji i ponekad trebamo prihvatiti stvari koje nam zivot nudi. Ali ljubav je ponekad komplikacija, nesto sto te sprjecava od stvari koje bi inace uradio, nesto sto ne radis zbog kompromisa, nesto sto znas da bi nekoga povrjedilo. I sto onda covijek radi kada bez nekga ne moze, a zeli malo vise slobode? Kakva je to ljubav kada se bojis buducnosti, kada ne mozes zamisliti tu istu buducnost pokraj te osobe, ali isto tako ne mozes je zamisliti pored nekog drugog, ne mozes je zamisliti bez te osobe? Kakva je to ljubav? Sta je to? Sto radis kada biras izmedu sebe i onoga koga volis? Je li bolje izgubiti njih ili u pokusaju da ih ne izgubis izgubiti sebe?

17.10.2016.

Cekanje

Prestala sam brojati koliko je proslo od kada sam otisla. Sada brojim koliko je ostalo do naseg ponovnog susreta, do onog trenutk kada bi ti trebao doci, a ja bi pala u tvoje ruke. Ali kako vrijeme prolazi, taj trenutak se cini sve dalje. I ja te cekam, i cekat cu te, iako ne znam kako. Ne znam kako se zove ovaj osjecaj u meni, ne znam sto to cekanje tocno znaci za nas. Za mene. Jer ljubav, to je nesto sto sam si po prvi puta dozvolila s tobom. I duboko u sebi ja znam da nikada nikoga necu moci voljeti koliko volim tebe, ne tako jako, tako cisto i nevino. I ne znam sto ovo cekanje znaci za nas, ali isto tako ne znam sto ce biti ako ti ipak odlucis ne doci. Jer vrijeme prolazi i ljudi se mjenjaju, a u meni je tako malo ostalo od one djevojcice u koju si se zaljubio. Tako je malo nje u meni i tako puno tebe u mome bicu. I osjecam te tu, ispod svojih prsiju, osjecam te kako pulsiras mojim bicem i tjeras krv da tece. Ti si tu, vidim te u svemu, ali ipak te nema. Reci mi, sada dok jos mogu nekako prezivjeti, isplatili se cekati? Reci mi sada, da znam, hoces li doci ili samo pokusavas na neko vrijeme sacuvati moje srece? Reci mi, da sto prije mogu prihvatiti ono sto dolazi.

08.09.2016.

Dolazak

Dolazim ti nocas, tiho i polako
Dolazim ti iz daleka jer
me jedno vrijeme nije bilo
Dolazim ti nocas kada grad
spava
Dolazim ti nocas kada sjaj
zvijezda zavlada
Doci cu, ti samo oci sklopi
Doci cu u tami noci
Doci ces i ti meni, znam,
tvoje lice moj je san

06.09.2016.

4. dan

Pokusavam izbaciti te slike iz glave. Trudim se svim silama svoga bica da nestanu, ali one ostaju. Ostaju cvrsto usadene u moje sjecanje i ne zele otici. Ili ja zapravo ne zelim da odu, ne zelim da ispare kao da nikada nisu bile stvarne, a ubijaju me. Svaka slika me ubije, a svaka je dio mene. I disem i pokusavam se pretvarati da ne vidim te slike, ali ne mogu ih izbaciti. Ne mogu se rijesiti njegovog mirisa sa maice koju mi je on dao, a i ne pokusavam ga se rijesiti. Taj miris je jedino sto trenutno imam od njega, nesto najblize njemu. Trudim se svim silama ignorirati cinjenicu da su prosla samo cetiri dana, samo cetiri dana od kako nisam osjetila njegovu kozu na svojoj, a vec mi ovako jako nedostje. Kao da netko polako trga kozu sa mog tjela, tako polako da bi se s vremnom cak mogla i naviknuti na bol. Ne zelim se naviknuti na bol, ali te slike ne nestaju, one su duboko u mome sjecanju. Pokusavam ignorirati cinjenicu da su prosla samo cetiri dana, pateticno zar ne? Prosla su samo cetiri dana od kako nisam okusila njegove usne, od kako nisam provukla prste kroz njegovu kosu i samo legla pored njega. Samo cetiri dana, a ja vec umirem bez njega. I sve sto mi treba je da legnem pokraj njega i da me ona zagrli onako kako samo on to zna, onako jako, onako kao da ce taj zagrljaj sve slomljene komadice vratiti na mjesto. Ali sa njim ti slomljeni komadici nisu bili bitni, jer kada sam pokraj njega samo je to bitno. Samo on,ja, mi. Samo taj trenutak. Pokusavam ignorirati te slike koje imam u glavi, ali sto se vise trudim to ih vise vidim. Pokusavam se ne prisjecati kako je to osjecati njegov dah na svome vratu, ali osjecaj se cini tako stvarnim, kao da bih ga mogla dosegnuti kada bih samo malo jace ispruzila ruku. Ali moja ruka uvijek ide u prazno i sve sto pronalazim je ta ogrnomna crna rupa, ta praznina, ona di bi trebao biti on. I uvjeravam samu sebe da je to samo neko ludilo jer kako je moguce da nekoga niste vidjeli samo cetiri dana, a vec ste izludili? Samo cetiri dana, a ja se vec utapam u bolu. Cetiri dana, a sjecanja me vec ubijaju. I pokusavam zaboraviti kako je to zaspati pored njega, u njegovom zagrljaju dok slusam otkucaje njegovog srca i njegovo umjereno disanje. Pokusavam ne misliti o tim stvarima, ali samo su mi one na pameti. Samo mi je on na pameti i to koliko ga sada trebam, a on nije tu. On nije tu, a ja nisam tamo. Izmedu su samo ti kilometri koji se ne smanjuju. Izmedu je samo ta ogromna bol. Pokusavam ignorirati cinjenicu da su prosla samo cetiri dana, cetiri dana koja su gora od onih sest mjeseci. Tjesim se samo da ako sam uspjela bez njega pola godine, da cu uspjeti i ovo. Ali koliko cu sada morati cekati da ponovno padnem u njegove ruke, da vidim onaj osmijeh koji poklanja samo meni i da pogledam u njega i primjetim kako me gleda sa onim svojim posebnim pogledom? Koliko cu cekati? Prosla su samo cetiri dana, a slike naviru kao nikada prije. Prosla su samo cetiri dana, cetiri dana, a oluja u meni vec me slama.

08.06.2016.

Zelja za domom

Vjetar se petljao u moju kosu i sunce je bilo zlatno, negdje u daljini, iza visokog drveca i iza svih onih vjetrenjaca. Tada sam to osjetila; tu nostalgiju. Zelju za domom koji nisam mogla pronaci. Za domom koji za mene nije bila samo ciglana kuca. Dom koji je bila sloboda, ona daleka sloboda koju bih mogla imati samo ako odem. Ako odem daleko, tamo gdje bih bila ujedinjena sa onom cistom prirodom, onom koja jos uvijek nije unistena od strane covijeka.


Stariji postovi

Neki daleki snovi
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031